krokodilske shuze

Šljakaj puno.
Nemoj piti.
Spuštaj dasku.
Slabe štiti.

Ne bockaj se.
Rano liježi.
Ne kockaj.
Od droge bježi.

Sadi cvijeće.
Šešir skidaj.
Torbe nosi.
Rane vidaj.

Smiješi se.
Ne vuci lajne.
Nagrade će
biti sjajne.

Bakicama
drži vrata.
Budi poput
časnog brata.

Smjerno prati ti bon-ton
i pravila ova slijedi
jer će po tom sudit On
dobri starac s bradom sijedi
kad s oblaka snježno bijelog
jednom krene u vizitu
(šta se onda sa mnom zeka
pa mi je uvalil 8===========Đ )

Ne tražim „bok”,
prijeđi na cmok.
Uhvati zrak za glasni cmak i mokri slurp.
Burp?

Baš si tease,
što ne daš mi liz.
Pa šta onda ak’ ti kvarim friz.
P-liiiz.

Ovo je naredba
(k’o direktor tajnici):
Nek’ palucaju jezici
i njišu se krajnici!

I Stevie Wonderu je očito
da se palimo.
Šta onda čekamo
‘mjesto da se žvalimo?

Prazan stan.
Idem van.
U Cicu,
na medicu.

Vrijeme sivo.
0,5 pivo.
Prva grappa
u grlo kappa.

A kad poteče,
pa me sasiječe
i sunce će doći.
Oko ponoći.

Ni Dukatele,
ni paštete,
ni komadić kruha.
Prazan fridž
i prazan frizer,
ništa da se skuha.

Ja sam se glupir’o,
k’o cvrčak cijelo ljeto svir’o,
umjesto po Billi bir’o,
(praznički objed sabotir’o.)

Ne mogu si pomoć’;
Mrzim planirat’!
Radije ću doma
gladan vegetirat’.


P.S.
Od praznog frižidera,
gora samo prazna glava.
(Pod krevetom bajadera,
je li ovo san il’ java???)

Bar 2 puta dnevno
provjerim mejl.
I 2 puta kliknem send/receive
(ko mi je kriv).

U 2 sata u noći
pričamo već 2 sata.
Nas 2.

I kad spustim slušalicu,
2 puta provjerim
da nisi još na liniji,
iako je 2 puta,
2 puta previše.

(Da bar mogu reći
da sam kasnije popio samo 2 orahovice.)

2 se obično rodi
kad zbrojiš 1+1,
al u našoj se jednadžbi
potkrala greška.
(Zbog nepremostivih nekih zagrada)
nerješiva je
i 2struko teška.

Vino, koktel, brizer.
Kanapei
(ne parizer).

Smješak, airkiss, hendšejk.
Pa vizitka
(sve fejk).

Poza, nervoza, u rozom koza,
direktor Joza
(da mi je sad loze doza!).

Možda manje glavu
razbijao bi time
kad bi nekom ovdje
barem znao ime.

Niti zoveš niti pišeš,
ne šapćeš niti vičeš,
niti letiš niti gmižeš,
ne putuješ pa ne stižeš.

A ja?

Letio bi,
čak bi gmiz’o,
putov’o bi
pa bi stiz’o,
šaptao bi,
ne bi vik’o;
tol’ko se ne trudi ni’ko.

Zapravo te
jedva poznam,
pa se pitam
kak’ da doznam:
Dal’ uopće vrijedi truda
što o klin okačih muda?

Sastančim.
Pišem.
Skoro i ne dišem.

Vrijedan sam k’o rizi-bizi;
Pos’o ko na traci klizi.
Nije easy.

Skroz ću oglupit’,
i s lovom što ću ovdje skupit’
naj doktora ću si kupit’.

Je li kriva kemijska neravnoteža?
(Hormoni na ljulji
u mojoj bulji.)

Ili je kriva biometerološka prognoza?
(Kumulonimbus se javi
u mojoj glavi.)

Ili pak možda neobjašnjiva pojava?
Sve češće, sâm, petke
pišem ove retke.

Sjedam.
Tipkam.
Brišem.
Pišem.
Veselu pjesmu:

Hepi, hepi
kak’ je život lepi…

Al’ riječi ne cure,
kao da se dure
i opet će reć’ drugari:
koji si ti crnjak, stari.

U Winampu, na bis:
Fake plastic trees.

Uvijek me posiječe
plastično drveće.
Pili po duši
i sruši.

Kiša, sunce, kiša,
klik miša,
i ponovo ista stvar.

Idem kod doktora
po dozu litija…